-Piše: Budimir Vuković

Sloboda je karika koja čovjeka spaja s onostranim, odnosno s istinom. Ona narasta u kolektivnoj psihi kao plima koja širi vidike i ruši lagano i najveće hridi. Sve kočnice i prepreke ljudskog faktora, moćnih službi i ropskog duha, sklanjaju se pred ljudskom silom. Kolektivni duh se zgušnjava u narodnoj energiji. Ljudska solidarnost konačno trijumfuje nasuprot ustajalih duhova u kojima vlada strah. Čovjek pobjeđuje sam sebe uz pomoć duhova predaka i povrijeđenog osjećaja slobode.
Sila koja je u strahu održavala ustajalu žabokrečinu nemoćna je pred vremenom koje ciklično ispira i daje novi život, nepredvidiv čovjeku. Sigurnost u neizvjesnosti je uvijek bila jača od sigurnosti u izvjesnosti. Ko poznaje život i njegovo bogatstvo neće se plašiti neizvjesnosti koja je dar slobode s kojom se čovjek rađa. U životu sve je upereno protiv slobode koja nema cijenu i koju neznaveni sami predaju učmalosti radi boljeg ovozemaljskog života. Oni će reći život je jedan ne shvatajući pojam slobode i krijući se od istine. Kolektivni duh djeluje grandiozno kada uniženi i marginalizovani shvate da su u svijetu predatora bili žrtve.

Kap koja je prelila čašu je obijest onih koji su pretendovali na vječni život u ovom životu i koji nikad nisu rizikovali slobodu. Sluganstvo institucijama koje su postale lanci kako za sebe tako i za druge sada se kida pred moćnom prirodom koja odolijeva zemaljskim i nebeskim silama. Nema tih službi koje dalje mogu povlačiti konce iz sjenke jer svjetlost se razgorela u srcima obespravljenih i poniženih.

„Karte nebeske i karte zemaljske su pomiješane“ i zemaljska sila dolazi pod udar vremena. Poslije kiše dolazi sunce, a o prognozama dugoročnim nauka ne zna ništa. Ukoliko kolektivna energija ne ispusti svoj ventil, svjetlost čovjekove unutrašnjosti će se ugasiti i kao rak nastaniti utrobu.

Provjetravanje zagađene Podgorice zadatak je prirode koja prečišćava ljudski rod. Kako li sada izgledaju analize uljuljkanih teoretičara liberalnog kapitalizma kao vječitog poretka?! Borba protiv prirode je borba protiv vjetrenjača. Naši Don Kihoti posmatraju veličanstven prizor sa dalekih destinacija nadajući se da će kratko pamćenje ljudi prekriti vremenski zaborav u kom žive toliko dugo. Nebo i zemlja su se udružili u plamenu srca ljudi koji traže mjesto pod suncem.

„Neka bude što biti ne može“, riječi su pjesnika koji vapi za slobodom. Njegova istina i sloboda izvučena iz vječnog života rušili su i najjače ovozemaljsko carstvo. Njegova vizija traje i trajaće dok je svijeta i vijeka protiv učmalosti ovozemljaskog gnjileža i tiranije. Gdje su sada recepti moćnih po kojima treba da živi sav ljudski rod? Kroz njihove riječi govori sila odrođena od ljudi koja guta sve dok na kraju sebe ne proguta kao crna rupa.

---